Kino Pobjeda

Od 1965. u Pobjedi su radila ista dva projektora. Mnoge generacije gledale su isto platno, obasjano kroz dvije rupe u zidu.

Stariji su tu gledali Ben-Hura i legendarnu utrku kočija, Dvanaest žigosanih i šačicu komandosa koja se penje uz liticu da uništi dva topa. Djeca su se igrala Winnetoua i nisu znala da je jahao po Paklenici, a ne po Americi. Za Deset zapovijedi bili su redovi kroz ulicu danima prije, ne bi li se na vrijeme kupila karta.

Pa su kasnije tu upoznali čovjeka bez imena iz špageti vesterna, a u Kumu prvi put čuli ponudu koja se ne odbija. Nakon Brucea Leeja neki su upisali karate i nikad se nisu ispisali. Nakon Ralja jedno ljeto nitko nije htio u more, a ni Neretva nije bila baš privlačna.

Pa je došao onaj boksač talijanskog imena što trči uz stepenice i mlati meso u hladnjači. Indiana Jones je bio posebna priča.

Moja generacija je kroz devedesete rasla uz čovjeka-šišmiša, momka kojeg je ugrizao pauk, tipa sa zelenom maskom, špijuna koji visi sa stropa i onoga koji uvijek obeća da će se vratiti. Na Titanicu je pola dvorane plakalo, a druga polovica se pravila da ne plače. Bile su tu i školske projekcije, kad bi pola škole napunilo kino. Od žamora se jedva išta čulo, ali bilo je prekrasno. Zadnji film kojeg se sjećam da sam tu gledao bio je Posljednji samuraj, 2004. godine. Ne bih se zakleo da mi je stvarno bio zadnji, ali naslov je pogodio bolje od ijednog scenarista.

Iza zida su radile dvije Iskre. Dvije su bile zato da film nikad ne stane; dok jedna vrti kolut, druga čeka. Kinooperatera nikad nismo vidjeli. Vidjeli smo samo snop svjetla iznad glava, s prašinom koja pleše u njemu. Kad bi se slika zamutila ili nestala, netko bi iz mraka viknuo „majstore!“ i slika bi se vratila ili izoštrila.

Ali kino nikad nije bilo samo zabava. Bilo je prozor u svijet mašte, ali i u svijet mogućnosti. Vani je bilo kako je bilo, a unutra pustinje, oceani, svemirski brodovi, gradovi u kojima se ljubi nasred ulice, svjetovi koje heroji trebaju spasiti i ljudi koji žive od glazbe, slike i priče. Kino nas je hranilo nečim čega na metkovskoj pjaci nije bilo. Onim nečim u čovjeku što ne služi ničemu praktičnom, a bez čega je sve ostalo samo preživljavanje.

Iz tog mraka izašli su ljudi koji su poslije i sami poželjeli saznati ili stvoriti nešto više. Nekima je to malo kino bilo prvi djelić slagalice koja ih je kasnije odvela u umjetnost, književnost ili novinarstvo. Neki su uzeli fotoaparat ili kameru u ruke. Nekima je sve počelo od jedne filmske glazbe. Netko je engleski naučio iz titlova prije nego u školi. Netko je zbog jednog filma zavolio more, planine, Japan ili jazz i otišao za tim na drugi kraj svijeta.

Neki su povjerovali da svijet postoji i iza Predolca pa su otišli provjeriti. Neki su ostali tu i počeli čitati, svirati i postavljati pitanja. Mnoga su prijateljstva počela svađom ispred kina oko toga je li film bio dobar. A neki su u zadnjem redu prvi put nekoga uhvatili za ruku.

Ne mogu tvrditi da sam fotograf postao zbog Pobjede. Ali ne mogu tvrditi ni da nisam. Kao dijete sam tamo, na neki svoj način, shvatio što svjetlo može napraviti u mraku.

Jedino mi je žao Gospodara prstenova. Njega sam išao gledati u Split i Zagreb jer sam htio surround i veće platno. Dobio sam ih. Danas bih ih rado mijenjao za tri večeri pred Iskrom iz 1965.

Ovih dana zgrada se ruši. Projekcija tu nije bilo dvadesetak godina, a projektori su, izgleda, cijelo vrijeme bili unutra. Sad stoje vani na kiši, među ciglama, okrenuti prema ulici kao da još traže platno.

Ne tražim krivca. Zgrade stare, gradovi se mijenjaju, a i ja sam svojedobno otišao u Split zbog boljeg zvuka. Ali dužni smo nešto starom kinu. Ne zgradi, nego ideji. Projektori su bili samo alat, igračka koja je godinama veselila dijete u svakom od nas, i u onima koji to danas ne bi priznali.

Najmanje deset godina, koliko se ja mogu sjetiti, od 2005. do 2015., u Metkoviću nije bilo nijedne kinoprojekcije. Možda i duže. Negdje 2012. na nekoj se Facebook stranici pojavila nepotpisana obavijest da će se prikazati film u kinu Pobjeda. Neki tada aktualni film, ništa posebno. Došlo je trideset srednjoškolaca, za film koji su svi mogli skinuti s interneta i gledati doma. Nije im trebao film. Trebali su im mrak, platno i drugi ljudi u istoj dvorani. Tolika je bila glad. Nažalost, to je bila nečija zafrkancija. Projektori se te večeri nisu upalili.

A kino nije umrlo. Pobjeda opet radi, u Domu kulture. Djeca tamo i danas sjede u mraku i gledaju kroz isti prozor u svijet, samo s boljom slikom i surround zvukom.

Zato prijedlog, a ne prigovor. Neka barem jedna Iskra ne ode u staro željezo. Očistiti je i staviti u predvorje današnje Pobjede, s pločicom i godinom, da je djeca gledaju dok čekaju film. I jednom godišnje pustiti neki stari film, za sve generacije zajedno.

Uostalom, zato su i bile dvije Iskre: dok jedna vrti, druga čeka. Danas vrti nova, u Domu kulture. Film nije stao, samo se promijenio kolut.